'Taj divni osjećaj nisam doživjela već godinama..'
Sve je počelo onoga dana kad me Tina pozvala na proslavu svog rođendana u jedan klub u kojem se oduvijek okupljala mladež.
- Plesat ćemo i zabaviti se kao nekad - mislila je na naše društvance od pet prijateljica još iz srednjoškolskih dana.
- Divna ideja! - oduševljeno sam rekla. - A Tea? - pitala sam za našu prijateljicu koja se udala u Pulu.
- I ona će doći. Rekla je da to nikako ne bi propustila. Čak je predložila i styling: kratke suknje, puno šminke i visoke potpetice. Sve kao nekad.
- Odlično! - opet sam uskliknula - konačno ćemo negdje pokazati svoje lijepe duge nožice, a ni dekoltei nam nisu loši - smijala sam se. - Dapače, sad su još bolji.
- Da, da, puni su mlijeka - sada smo obje prasnule u smijeh, a potom se moja prijateljica naglo uozbiljila. - Znaš, Marta, to mi nekad tako nedostaje. Onaj žar, ona mladost, ona bezbrižnost - dirnula me u srce.
- I meni - dodala sam sjetno i polako ustala. - O tome bi se puno dalo razgovarati, ali moram ići - stanka za ručak, koju sam provela s njom u kafiću blizu mog javnobilježničkog ureda, bila je gotova.
- Samo ti idi. Ja ću još malo ostati. Dok me baka-servis ne pozove natrag, uživat ću malo sama.
Na povratku do ureda razmišljala sam o tome kako je ovaj Tinin poziv došao u pravi čas. Već se neko vrijeme gušim u svojoj svakodnevici u kojoj pokušavam biti dobra majka, supruga, nevjesta, kći, prijateljica, susjeda, poslovna žena. Uspijevala sam, ali cijena za taj konvencionalni život uključivala je puno diplomacije, samokontrole, odricanja. Čak smo Jakob i ja izgubili jedno drugo u toj utrci za vremenom i materijalnim.
Život me pretvorio u drugu osobu, meni nepoznatu. Bila sam još tako mlada i željna svega, ponajviše uzavrelih emocija, ali za njih više nisam imala vremena. Od naših romantičnih udaja do danas nije prošlo puno vremena, no sve je sada izgledalo toliko drugačije. Obuzela me neka sjeta. Ali ni sjetna nisam mogla biti dugo, jer posao je čekao.
Jakobu se ideja da u subotu iziđemo u klub gdje se okupljaju "djeca" jako svidjela.
- Bit ćete u središtu pozornosti, to svakako - rekao je kroz smijeh.
- Samo ti pričaj, ali kad se odjenem i krenem, požalit ćeš što ne ideš sa mnom i što ti nisam djevojka.
Tako je i bilo. Kad sam izišla iz sobe, Jakob je buljio u mene.
- Zaboravio sam kako dobro izgledaš - rekao je sada vrlo ozbiljno. - I malo mi je lakše kad znam u koji klub idete, inače bih Janu odnio baki i pošao za vama kao tjelesni čuvar.
- Danas momci vole starije tete - našalila sam se nastojeći relativizirati taj njegov kompliment.
Prišla sam mu i poljubila ga.
- Idem sada. Zovi ako se dogodi što nepredviđeno - mislila sam na našu trogodišnju djevojčicu.
Čim sam zatvorila vrata stana, doslovce sam poletjela prema autu, kao da sam što prije htjela pobjeći daleko od svog sadašnjeg života. Dohvatila sam mobitel i nazvala Teu, koja je odsjela kod Jelene.
- Jeste li spremne vas dvije.
- Krećemo - kratko je rekla Jelena, a Tina i Darija već se voze prema Jarunu. Ondje će nas čekati.
Čim smo se srele, u jedan smo glas počele govoriti kako je ovo nešto najbolje što nam se posljednjih godina dogodilo. Potom smo jedna drugoj zavirile ispod proljetnih jakni i mantila i prokomentirale ono što smo odjenule. Potom smo pokušale razraditi plan: koja pije, koja vozi. Zaključile smo da je ovo naša večer i da se nećemo zamarati ograničenjima.
- Da dojam bude potpun, na povratku ćemo uzeti taksi, kao nekad. Ujutro neka muževi idu po aute - smijala se Jelena.
- Moj neće moći - smijuckala se Tina. - Rekao je da sam mu večeras posebno privlačna i da će me čekati ako treba do jutra.
- I meni je moj rekao da bi mi rado bio tjelesni čuvar - dodala sam.
- O, pa to je nešto novo u našim ukiseljenim životima! - opet se oglasila Jelena. - Ali ne zavaravajte se, cure, to je samo večeras i zato što ne vole dijeliti svoj posjed, osim s pelenama i kuhinjom.
Sve smo se nasmijale, ali mene su se Jelenine riječi dojmile. Učinile su mi se tako stvarima. No zaboravila sam ih istog trenutka kada smo ušle među masu mladih ljudi, kada sam začula glazbu i kad mi je srce zakucalo kao u one mlade djevojke za koju sam mislila da više ne postoji.
Večer je započela vrlo lijepo. Čim smo se smjestile u prostor koji smo rezervirale i naručile piće, pojurile smo na podij i zaplesale. Ta "djeca" isprva su nas samo promatrala, čak se razmaknula oko nas, ali kad smo im pokazale što sve znamo, postale smo dio njih. U jednom trenutku među hrpom mladih lica primijetila sam i jedno ozbiljno. Muškarac je stajao po strani i pogledom nadgledao cijeli prostor. Tu i tamo znao je upozoriti osoblje na nešto ili nekoga. Pogledavao je i nas pet prijateljica, ali ponajviše mene. Malo poslije, kada je zasvirala lagana glazba, samo mi je prišao i zaplesao sa mnom.
Što reći? Zadrhtala sam od njegova stiska, od njegova tijela koje je čvrsto priljubio uz moje. Nisam se otimala. Naprotiv, prepustila sam se tom divnom osjećaju da sam još privlačna, da me netko primjećuje i želi. Konačno, da sam još uvijek živa.
- Ne čini to, Marta - Tea me grubo povukla za ruku kad sam joj rekla da ću s tim tipom izići malo na zrak. - I ono maloprije bilo je previše - aludirala je na ples.
- Odrasla sam žena i znam što radim! - otrgnula sam joj se.
- Pijana si i ne znaš što radiš! On je vlasnik kluba i svaki dan smota jednu poput tebe - viknula je.
- Želim samo malo ljubakanja, kao nekad.
- Ovo nije kao nekad. Udana si i imaš dijete. Stvarno si pijana. Zovem Tinu - rekla je i okrenula se mahnuti Tini, a ja sam iskoristila trenutak i nestala.
Na izlazu me čekao vlasnik kluba. Svjež zrak malo mi je razbistrio um i sada sam i sama počela razmišljati o ispravnosti svoga postupka. No on me brzo povukao iza ugla, prislonio me na zid i ogradio svojim rukama koje su prolazile iznad mojih ramena i oslanjale se na zid. Među njima ostala je moja glava, a u meni iščekivanje. Ta situacija, malo alkohola, blizina tako zgodnog muškarca i njegovi komplimenti te osjećaj slobode potpuno me opilo.
- Cijelu večer ne mogu skinuti pogled s tebe - šapnuo mi je na uho.
Bio mi je tako blizu. Poželjela sam njegov poljubac i okrenula sam glavu prema njegovim usnama. Tada je uzeo moju glavu u svoje ruke i poljubio me meko, a opet posesivno i čvrsto. Sjećam se dobro tog trenutka, noge su mi zaklecale, a tijelo se streslo. Taj divni osjećaj nisam doživjela već godinama. U jednom trenutku naslonio se svom težinom na mene i posegnuo za mojom ionako kratkom suknjom. Pomislila sam kako trebam stati, a tada sam začula njegov šapat u svome uhu:
- Idemo otraga u moj ured - predložio je i ja sam kao drogirana samo kimnula glavom.
U taj čas sve su prekinule moje prijateljice. Jelena se čak izvikala na njega. Malo zatim strpale su me u auto i na Jakobovo iznenađenje dopremile kući.
- Nije popila puno, ali očito nema kondicije pa smo je odlučile isporučiti tebi - okrenule su sve na šalu.
- Žao mi je - počeo se ispričavati Jakob u moje ime. - Vi se vratite u klub, a nemam ništa protiv ni da nastavite zabavu kod nas.
Bila sam jako ljuta zbog odluke mojih prijateljica da me odvezu kući, ali nisam reagirala. Instinktivno sam osjećala kako je pametnije glumiti da sam jako pijana.
- Ne brini se. Idemo svaka svojoj kući. Ovo je samo dokaz da nas je vrijeme pregazilo i da nam je mjesto za štednjakom - šalile su se i dalje.
U nedjelju ujutro ostala sam u krevetu glumeći da sam mamurna i da me boli glava. Jakob je kao u inat titrao nada mnom, čak je ušutkavao i našu kćer:
- Mama je bolesna, budimo tihi.
Da je barem drugačiji, da mu sada imam što zamjeriti, da mu uopće imam što zamjeriti, bilo bi mi lakše zbog sinoćnje gluposti, razmišljala sam dok sam u krevetu kopala po našoj predbračnoj i bračnoj postelji.
I što sam našla? Samo dobrog i divnog Jakoba koji me volio, brinuo se o meni i koji se prema meni odnosio s ljubavlju i poštovanjem. Nisam propustila ni to da ga usporedim s onim sinoćnjim muškarcem. Zaključak: već sam bila zaboravila je li Jakob ikad bio takav.
Tada sam zatvorila oči. Na tijelu sam još osjećala ruke nepoznatoga, a osjećaj žudnje se ponovio. Da prekinem to mučenje, ustala sam na ručak, a potom nazvala prijateljice. Tei sam poželjela sretan put u Pulu, a Tini se posebno ispričala zbog svog "pijanstva".
- Sve u redu. A ti pamet u glavu.
Navečer, nakon što sam uspavala Janu, rekla sam Jakobu da i ja idem leći jer se još uvijek ne osjećam najbolje.
- Zajedno ćemo - spremno je ustao i isključio televizor. - Mislim da i ja zaslužujem dio jučerašnjeg kolača. Bio je preukusan prije no što je otišao zaliti se alkoholom - šaptao mi je dok me vukao u postelju.
- Nemoj, Jakobe, još sam mamurna - pokušala sam ga odgovoriti od njegove namjere, ali se nisam dugo opirala.
Možda Jakob umiri moju uzavrelu strast. Možda je i on nakon što me vidio onako odjevenu uzbuđen više nego inače, ponadala sam se i prihvatila ljubavnu igru. Ali, Jakob mi te večeri nije pružio ono što sam trebala. Usred čina poželjela sam mu reći za čime žudim, ali jednostavno nisam imala hrabrosti. Bila sam uvjerena da me ne bi razumio.
Poslije sam shvatila da se te noći moj i Jakobov odnos nepovratno promijenio. Istina, on nije znao o čemu razmišljam, ali ja nisam uspijevala zaboraviti onu požudu i sirovu strast koje sam osjetila. Cijeli sam se idući tjedan mučila, i sljedeći mjesec, i još beskrajan broj dana. Ali uzalud. Taj zgodni i privlačni muškarac i sjećanje na vatru koju sam u tako kratkom vremenu s njime proživjela nisu mi izlazili iz misli.
Bilo je jednostavno doći do njega. Trebala sam samo otvoriti internetsku stranicu i potražiti telefonski broj kluba. Ali kako nazvati i kako mu reći da sam ja ona žena koja je s njim u mraku… Ma, ne bi me se sjećao.
A tada sam se jedan dan, umjesto kući, jednostavno s posla odvezla do noćnog kluba. Bilo je pet sati i pomislila sam da je klub možda još zatvoren. Ali nije bio. Radio je kafić. Unutra je bilo nekoliko gostiju i dva konobara. Jedan je dostavljač upravo unosio neke pakete. Odjedanput me obuzela nelagoda. Zašto sam zapravo ovdje, postavila sam sebi pitanje i krenula u bijeg, no tada mi je prišao konobar. Da ne bih ispala čudna, rekla sam da ću kavu popiti vani.
- Malo je hladno - rekao je mladić.
- Neka - odgovorila sam - neću dugo.
Kavu mi je osobno donio vlasnik kluba. Ljubazno je pozdravio, spustio šalicu na stol, račun stavio pod pepeljaru i vratio se unutra.
Pratila sam ga pogledom. Bio je uistinu vrlo zgodan, visok, baš onakav kakva ga pamtim. Primijetila sam i da je prosijed i procijenila da je nešto stariji od mene. Istodobno dok sam pokušavala umiriti svoje srce, obuzimala me tuga. Nije me prepoznao. Ako je išta mogao zapamtiti, onda je to bila moja duga kovrčava narančasta kosa.
Marta, to što činiš je ludost, pomislila sam i namjeravala poći. Sagnula sam se nad torbu tražeći novčanik kad me trgnuo njegov glas.
- Kuća časti - rekao je.
- Hvala, ali radije bih platila - odgovorila sam i ustala.
- Miran - pružio mi je ruku.
- Marta - odgovorila sam.
- Poznajemo li se odnekud?
- Ne bih rekla.
- Mislim da smo se ipak sreli. Jedne ste večeri bili ovdje s prijateljicama.
Točno sam znala što sada misli, i to s pravom - da sam se vratila po još. Obuzeo me sram. Zato sam šutjela ne znajući kako bih postupila. No on je znao.
- Nisam zaboravio onu večer i zato bih te volio ponovno sresti.
- Bila sam pijana - rekla sam.
- Ne toliko da nisi znala što činiš. Htjela si to i jasno si mi dala do znanja što želiš. Čak sam pomislio da se iza tvog otvorenoga ponašanja možda skriva osveta mužu ili bijeg od nekih tvojih osobnih problema, ali svidjelo mi se i pristao sam sudjelovati i u osveti i u bijegu.
- Ni jedno ni drugo - odgovorila sam.
Istina je bila da sam te večeri samo otkrila samu sebe i bliže se osjećala njemu, neznancu, nego Jakobu, koji nikad u meni nije razbuktao takav plamen kao te večeri Miran i prema kojem nikad u toliko zajedničkih godina nisam bila tako otvorena kao u tih nekoliko minuta prema Miranu.
Ako sam to došla provjeriti, sada je sve bilo jasno. Evo i ovaj tren, dok me tako prodorno gleda, znam da mislimo isto: rado bismo sve ponovili. I moje se tijelo ne buni već žudi za reprizom. Da je barem drugačije, tada bih mirno mogla otići kući i ponovno dovesti u red svoj život, a ova bi priča konačno završila.
- Idem - rekla sam.
- Daj mi barem broj mobitela.
Malo sam zastala misleći kako moram razmisliti, a tada sam shvatila da ne želim razmišljati. Htjela sam u svom životu učiniti nešto izvan protokola i rekla sam mu broj.
- Vraćam se s posla između pola pet i pet. To bi bilo najbolje vrijeme za pozive - dodala sam.
Sutradan poziv nije izostao.
- Nadam se da sam pogodio vrijeme.
- Jesi - rekla sam.
- Htio sam ti samo reći da mi je drago što sam te ponovno sreo i što onu večer nije sve završilo usputnim seksom.
Možda zbog toga što je razgovor tekao preko telefona, ali sada mi je bilo lakše razgovarati s njime. Rekla sam mu da imam javnobilježnički ured i da radno vrijeme provodim isključivo u njemu, a nakon toga odlazim kući, a on meni da često radi do kasno u noć, a danju obavlja pripremu za večer pa je već oko podneva opet ondje. Razumjeli smo se jer smo oboje imali privatni posao koji je isključivo ovisio o nama. Nakon toga on je prvi bio nešto osobniji pa je rekao da je razveden i da ima dvije kćeri koje žive s majkom i s kojima provodi svaki vikend. Ja sam pak njemu rekla da sam sretno udana i da imam trogodišnju djevojčicu i divnog muža.
- Zašto onda? - postavio je logično pitanje.
- Nema pravoga razloga. Jednostavno se dogodilo. No, evo me pred vrtićem, moram po dijete.
- Hoćemo li se opet vidjeti ili barem čuti?
- Nisam baš sigurna.
Uslijedila je kratka šutnja.
- U redu, neću navaljivati. Sama se javi kad budeš sigurna što želiš.
Pomislila sam da je Miran odustao. Moj brak i moja neodlučnost da se ponovno upustim u avanturu pokolebali su ga. I umjesto da se prizovem pameti i sama dignem ruke od svega, ja sam cijeli dan mislila samo na njega. Kao da sam ga mislima prizvala, na povratku s posla zazvonio mi je mobitel i ja sam uzdrhtala cijelim tijelom.
- Ipak sam odlučio pokušati još jedanput - rekao je kad sam se javila.
Nisam odugovlačila s razgovorom. Bila sam odrasla žena i znala sam što ovaj poziv znači. Zato sam rekla:
- Od podne do jedan sat imam stanku za ručak. Mogla bih sutra u to vrijeme svratiti u klub.
- Bit će mi drago. Čekat ću te.
Kad sam prekinula vezu, još sam jedanput pomislila na ispravnost svojih postupaka. Kakva sam ja to žena i majka? Ali povratka više nije bilo. Plan je već odavno bio razrađen. Putevi prema Miranu sami su se otvarali. Radila sam u blizini njegova kluba i za nekoliko minuta autom sam mogla stići do njega. Oko podne, baš kad sam imala stanku, dolazio je onamo. Također, u to vrijeme ondje je pustoš i nitko nam neće smetati, nitko nas vidjeti. Bit će to samo seks i ništa više. Jedan, dva puta i zaboravit ću ga. Kao što sam već rekla, samo da udahnem život punim plućima kako bih mogla dalje živjeti. Jakob neće znati, nitko neće biti povrijeđen.
Čekao me u pustom klubu. Odmah je zaključao vrata za nama i poveo me u stražnji prostor gdje mu je bio skromno uređen ured: radni stol sa stolcem, nekoliko polica, dvije fotelje ispred radnog stola.
- Odmah mi je prišao i rekao:
- I u ovom izdanju mi se sviđaš - rukom je lagano prešao preko mog sakoa.
Osjetila sam i veliku nelagodu i veliku žudnju za njim. Mislila sam samo na to kako nam vrijeme curi i kako je sve što želim da već jedanput završimo ono što smo počeli one večeri. I on je mislio isto što i ja. Ni traga onoj priči da sam mu ostala u sjećanju i da mu je drago što sve nije završilo kao usputni seks. Ovo je bilo baš to: seks, ali dobar seks.
Dok sam se poslije posla vozila kući, ponovno je zazvonio telefon.
- Danas mi je bilo posebno lijepo - čula sam njegov glas.
- I meni.
- Volio bih te sutra opet vidjeti.
- Javit ću ti - rekla sam i završila razgovor.
Nisam osjećala grižnju savjesti. Naprotiv, bila sam sretna. Mislila sam na ono što sam u tih pola sata doživjela i ponovno sebi govorila: nikoga nisam povrijedila, ovdje nije riječ o osjećajima, ovo neće trajati dugo.
Sutradan se ponovilo isto. Bijeg s posla, odlazak u njegov ured. Telefonski poziv poslije posla. Opet, i opet.
Ta mi je veza potpuno promijenila život. To čekanje da sat otkuca vrijeme stanke, skrivanje, zaključavanje vrata za nama, to bacanje u njegovo široko i snažno naručje, sve to i još puno toga tu je vezu činilo vrlo uzbudljivom i tjeralo me natrag k njemu.
Kad god sam mogla, trčala sam Miranu i s njim vodila ljubav: brzo, strastveno, predajući mu se potpuno i besramno, onako kako to s Jakobom nikad ne bih mogla. Potom sam mirno uzimala Janu iz vrtića, kuhala, pospremala i kada bi to Jakob zatražio, nježno vodila ljubav s njime. Isprva sam još imala neke zadrške prema svojim postupcima i malo mi je bilo neugodno izmjenjivati nježnosti s Jakobom. No kad sam se uspjela naviknuti na tu situaciju, potpuno sam se opustila.
Prošla je godina, naša strast nije jenjavala. Bio je onaj kamenčić u mozaiku moga života koji je popunjavao baš onu kockicu koja je, dok ga nisam upoznala, bila prazna.
Upravo tada, prolazeći uredskim hodnikom, načula sam razgovor svojih dviju suradnica.
- Ima nekoga, sigurna sam.
- I ja to mislim. Stanka za ručak idealno je vrijeme za tajni seks.
Brzo sam produžila u svoj ured. Kako sam samo naivna bila kad sam mislila da će moja avantura završiti nakon samo nekoliko susreta. Više nisam mogla zamisliti svoj život bez iščekivanja kada ću uloviti slobodno podne ili kada će on moći biti u svom uredu. Katkad, kada se zbog posla danima ne bismo sreli, doslovce smo izgarali od želje jedno za drugim. Jedanput je čak čekao da moje suradnice nakon radnog vremena odu i upao mi u ured znajući da ja ostajem posljednja. Bio je to dan za pamćenje.
Uz to, zbližili su nas naši telefonski razgovori koji su počinjali ponedjeljkom i prestajali petkom. Uslijedio bi vikend s obiteljima, a potom smo oboje jedva čekali strastveni ponedjeljak u njegovu uredu, koji je sada bio obogaćen čak jednim trosjedom. Ali nama potpuno nevažnim. Znali smo mnogo toga jedno o drugome i na neki se način i voljeli unatoč tome što je temelj našoj vezi bio seks.
Nakon tog trača mojih kolegica, prvi sam se put zapitala je li vrijeme za prekid, za to da spasim sebe i svoju obitelj. Jer ubrzo će se priča proširiti Nekoliko sam dana razmišljala o tome trebam li to uopće reći Miranu, jer on nema nikakve veze s mojim odlukama. No, bojala sam se i onoga što bi uskoro moglo uslijediti - skandala. Ipak sam progovorila.
Očekivala sam da će on znati neko rješenje. Meni je svašta padalo na pamet, da se uključim na neki "jezični tečaj" na koji bih redovito odlazila točno u podne. Čak sam pomišljala dati tim djevojkama otkaz i zaposliti nove koje ne poznaju moje navike. Očekivala sam da će i on predložiti nešto slično, ali nisam očekivala da će izgovoriti ono što nekim prešutnim dogovorom nikad nijedno od nas nije spomenulo.
- Ostavi Jakoba i preseli se k meni. Povedi i Janu, nemam ništa protiv. Iskreno, već dugo me muči to što iz moga kreveta trčiš u njegov.
Pogledala sam ga zaprepašteno. Znači, smeta mu!
- O tome s tobom ne želim razgovarati - rekla sam odrješito i počela skupljati svoje stvari po podu.
Minutu poslije već sam bila u autu. Suze bijesa frcale su mi iz očiju. Takva nisam mogla natrag na posao pa sam javila da Jani nije dobro i da moram po nju u vrtić. Uznemireno sam hodala gore-dolje po praznom stanu suočena s onim što sam dugo potiskivala u sebi i što je Miran konačno izrekao. Bila je to istina. Znalo se dogoditi da u podne vodim ljubav s Miranom, a u ponoć s Jakobom.
Na površinu je isplivao taj osjećaj odvratnosti prema samoj sebi koji sam katkad znala naslutiti i brzo ga i duboko potisnuti. Ali danas to nikako nisam uspijevala. Uz to, na površinu su izbili i svi drugi moji postupci, poput površno odrađenog posla u uredu, površne brige o Jani, lažnog odnosa prema mužu, roditeljima, susjedima, svojim divnim prijateljicama. Da znaju, što bi svi oni mislili o meni?
Priznat ću sve Jakobu, odlučila sam u jednom času, a već u sljedećem to nikako nisam mogla učiniti. Povrijedila bih ga, uništila bih sretni svijet svojoj kćeri, nanijela bol roditeljima, možda izgubila prijatelje. Ne, nisam se mogla odreći Jakoba. Rastanemo li se, logično bi bilo da se preselim Miranu. Kakav bi to onda bio odnos, brak, veza - što li već? Bi li u novoj situaciji nestalo one strasti i želje? Bi li, poput ove s Jakobom, završila mlakim dodirima nakon napornog radnog dana?
Strah; da, tako bi se najbolje moglo opisati ono što sam tada osjećala. Strah da će se sve otkriti, da ću izgubiti ili Jakoba ili Mirana, ili obojicu, strah od osude bližnjih. Taj me strah izjedao toliko da sam poput očajnice padala u Miranovo naručje želeći makar nakratko, za vrijeme strasti, zaboraviti na njega.
Zbog toga straha danju bih grlila Janu, a noću se privijala uz Jakoba jer me jedino njegov zagrljaj mogao smiriti. Zbog toga straha vikendima bih im ispunjavala svaku želju i pazila da ni u jednom trenu ne povisim glas, ne pokažem nervozu ili bilo koji drugi negativni osjećaj. Donedavno sam samo lagala mužu, ali sada je cijeli moj život s njim postao laž, a moji osjećaji gluma.
Taj me strah na kraju i natjerao da progovorim.
- Marta, već dulje vrijeme znam da nešto nije u redu i želim da mi sama objasniš o čemu je riječ - započeo je jedne nedjelje Jakob.
- Ma sve je u redu - no kako sam znala da me on izvrsno poznaje i da neće prihvatiti to kao odgovor, dodala sam: - Na poslu baš ne ide sve kako treba. Izgubila sam dvije važne tvrtke za koje sam radila, što mi je bitno smanjilo prihode - slagala sam. - Ali nije riječ o minusima, ne brini se.
- Ne brinem se za tvoj posao, brinem se zbog tebe. Vidno si mršavija, manje govoriš, manje se družimo s prijateljima, zatvaraš se u sebe, vikendima želiš da ostanemo doma, noću kao da tražiš da te zaštitim od nečega. Promijenila si se.
- Valjda me to na poslu pogodilo više nego što mislim.
- Ili ima još što?
- Nema, Jakobe - rekla sam i na tome je ostalo, iako sam znala da je jedini pravi put sve priznati. Ali to nikako nisam mogla. I na samu pomisao osjećala sam golem sram. Nisam bila od onih žena koje na seks ili preljub gledaju kao na nešto što je danas gotovo normalno. Stoga me to uništavalo kao osobu, gubila sam samopouzdanje i tlo pod nogama. U jednom sam trenutku shvatila da se sama više ne mogu nositi sa situacijom, trebala mi je pomoć. Ne muževa jer sam znala rasplet toga razgovora, ne Miranova jer sam njemu trčala samo po zaborav.
Između psihologa i prijateljice odabrala sam Teu. Bila je vrlo moralna osoba (uostalom kao i ja nekad), uvijek je znala što u određenom trenutku treba poduzeti, diskretna. Uz to, živjela je u Puli i nisam je morala gledati u oči. Nazvala sam je i sve joj priznala. Od one večeri kad smo izišle nas pet do današnjeg dana.
- Žao mi je, Marta, jako mi je žao. Ne znam što drugo da ti kažem. To se nije trebalo dogoditi, ali kad već jest... Ne znam. Hajde, strpi se do vikenda. Posjetit ću te. Može?
Jedva sam dočekala Teu. Nije pitala više ništa od onoga što sam joj rekla telefonom, a to mi je olakšalo razgovor.
- Što da učinim, što bi ti učinila? - pitala sam je.
- Ne znam. Ne mogu se uopće zamisliti u toj situaciji. Mislim da to nikad ne bih učinila, a kad i bih, najprije bih raščistila prethodnu vezu, a potom se upustila u novu. Najradije bih ti rekla da budeš iskrena i sve priznaš Jakobu. On te voli, oprostio bi ti. No, dobro razmisli tko će sve biti povrijeđen. Razmisli i o tome želiš li brak u kojem si do sada živjela i što je pravi razlog koji te nagnao da iz njega otrčiš drugom muškarcu. Mislim da je to ključno.
Tea nije mogla odlučiti umjesto mene, ali mi je pomogla da razmotrim situaciju u kojoj sam se našla.
Raskinula sam vezu s Miranom i otišla na ljetovanje s mužem kako bismo se zbližili. Nastavila sam svoj prethodni život, onaj prije Mirana. Bilo je teško, bolno. Svaka pomisao na njega činila mi je dan gorkim, na svako Teino pitanje kako se osjećam htjela sam vikati iz svega glasa da nisam dobro. Ipak, vrijeme je učinilo svoje. Sve sam se rjeđe sjećala Mirana, sve se više iscrpljivala na poslu. I sve je nekako išlo dok Jakob nije počeo spominjati drugo dijete.
- Jana je već krenula u školu, mislim da je zadnji čas za drugo dijete.
- Ne mogu sada, Jakobe, moram najprije smanjiti obujam posla - bio je to samo jedan od izgovora koje je on neko vrijeme i prihvaćao.
Na kraju sam mu morala reći da ne želim drugo dijete.
- Jednostavno ne želim više biti trudna, rađati, prolaziti sve to.
Nije mu bilo svejedno. Najprije je tražio kompromis, da još malo pričekamo i slično, ali ja sam tu mogućnost potpuno otklonila.
- Zašto? - pitala je Tea.
- Zato što to ne bi bilo dijete ljubavi - rekla sam iskreno konačno i sebi priznajući ono "ključno" na što me Tea davno upozorila. - Tea, volim ga, ali više nisam zaljubljena u njega. Više mi je kao potpora, suputnik, brat, a ja čeznem za ljubavlju koja me obara s nogu. Onakvom kakvu smo imali na početku naše veze.
- Ne možeš zaboraviti Mirana - dirnula je u bolnu točku.
- Ne mogu - priznala sam joj.
Iako je naš brak bio okončan vrlo brzo, zapravo se raspadao dugo. Jakobu nisam priznala što sam učinila. Kao razlog rastave navela sam da smo se udaljili.
Danas sam još uvijek sama. Moja predivna kći Jana upravo se namjerava preseliti svome dečku. Jakob je protiv toga i misli da se te stvari ne čine prije zaruka. No ja ne mislim tako. Poučena vlastitim iskustvom, tu i tamo joj natuknem da ne treba žuriti u brak prije no što završi studij i ne zaposli se. Do tada bi već trebala znati što želi od muškarca i braka.
Mirana srećem redovito. Nakon prvoga bijesa što raskidam vezu, jer bio je vrlo temperamentan muškarac, strasti su se smirile i jednoga je dana došao u moj ured. Razgovarali smo. Tada sam već četiri godine bila rastavljena. Pitao je i objasnila sam mu:
- Više nisam mogla voditi dvostruki život. Morala sam nešto riješiti pa sam zbog Jane i roditelja odlučila ostati s Jakobom. No dvije godine nakon našega prekida shvatila sam da više ne volim svoga muža i odlučila sam se rastati.
- Zašto mi se tada nisi javila?
- Kakvog bi to smisla imalo? I sam znaš na čemu se temeljila naša veza - rekla sam prešućujući mu da ga jesam potražila jer sam shvatila da sam u njega bila iskreno zaljubljena, ali da se on tada već bio vratio bivšoj ženi.
- Nije ti palo na pamet da bismo unatoč svemu možda uspjeli. Uostalom, predlagao sam ti da ostaviš Jakoba.
- Mirane, to je sada prošlost - odbacila sam tu mogućnost. Ti si sada sa ženom i djecom, a i ja sam u stabilnoj vezi - slagala sam. - No, što si ono rekao da trebaš, ili je to bio samo izgovor da dođeš - nasmijala sam se.
- Bio je izgovor - stavio je neke dokumente na stol - ali sada vidim da bih ti mogao prepustiti svoje pravne poslove.
Kad je otišao, naslonila sam se u radni stolac i zaklopila oči. Što bih dala za još jedan susret u njegovu uredu! Ali nisam mogla uništiti još jedan brak. Sada njegov. Zato sam radije i dalje glumila sretnu i uspješnu poslovnu ženu koja u svojim rukama čvrsto drži sve konce svoga života. A zapravo je bilo suprotno. Već su odavno bili potrgani pa sam ih svaki dan sabirala i ponovno vezala oko jedine čvrste niti u svom životu - Jane.
IZVOR: jutarnji.hr
0 Primjedbe